Eh, Josipa, Josipa,
ljubav nam se i mladost osipa
kao žuto lišće
što ga jesen po našem putu prosipa
A kao da je jučer bilo
kad si u svom vrtu predveče
stajala i zdvajala
što vrijeme tako sporo teče
Vjerovala si u vječnu ljubav
i potiho gajila nadu
da ćeš napraviti uspješnu karijeru
u velikom Gradu
Ali velik Grad
poput morskog psa ima zube
pa ždere živote i snove
i onih koji se mrze
i onih koji se ljube
I kada umre mladenačka nada
kloparavi tramvaj je odvuče
na kraj Grada
istrese u Savu sve neostvarene snove
i pusti da u nepovrat otplove
A mi do kosti ogoljeni
besramno goli
kao novorođena djeca
prizivamo u pomoć Boga
ili nekog sveca
Ali odgovora nema
Samo na crkvenom tornju sat
uz tihi bat najavljuje vrijeme
u kojem ćemo i dalje tegliti
vlastitog života breme
I tada osjetiš Josipa
kako se mladost i ljubav osipa
kao žuto lišće
što ga jesen po našem putu prosipa
----------------------------------------
Svako jutro mrežom za leptire
lovim komadiće sreće.
Uhvaćeni, opiru se, koprcaju,
a od lepeta njihovih šarenih krila
dan postaje vedar i sunčan.
Ali pred večer,
kada ih pokušam smjestiti
u staklenu teglu svog sjećanja,
zgasnu poput mrtvih krijesnica,
a večer se ovije ljubičastim velom sjete.
Iz skrivenih pukotina noći
isplaze male zelene nemani
neuspjeha i promašaja.
I sve se ponavlja iz dana u dan.
Zašto mi sjećanje ne dopušta
da zadržim samo radosne uspomene.
----------------------------------------
Dim u travi
Žuto zeleno modro
Dim u travi
Na klupi urezano ime
Možda tvoje
Tek vjetar
i jedna želja na sivilu kamena
trave su šaputale
zelene
a mi smo pratili let cigarete
i gledali kako dogorijeva
Dim
Modar i snen
Vjetar se igrao u živici
a mi smo nešto željeli
i bili opet
mladi i zaljubljeni
Već suton
Sažgana vatra
Pijano posrće dim
Dim u travi
----------------------------------------
Prestani me slijediti
Tvoja je sjena
opomena
mojoj savjesti
Ja želim opet
biti ja
bez dodatnih oznaka
i atributa
Ja sam komet
koji naizgled
besciljno luta
ovim prostorom
i svemirom
gonjen
vlastitim nemirom
I ako se sudarim
s hridima
tvoje realnosti
tvoje svakidašnje stvarnosti
pa me i razbiješ
u atome i gene
Što ćeš zapravo
imati od mene
--------------------------------------------
Ovo je moja zemlja
Ovo je moje nebo
Ovo je moja istina
Jer
Ja sam naselio zemlju
Ja sam oblikovao nebo
Ja sam istini udahnuo dušu
Oni postoje jer ja postojim
Ja sam ih uobličio i osmislio
Dao im ime i značenje
I koliko postoji ljudi
svaki će reći:
Ovo je moja zemlja –
a zemlja je jedna
I koliko postoji ljudi
svaki će reći:
Ovo je moje nebo –
a nebo je jedno
I koliko postoji ljudi
svaki će reći:
Ovo je moja istina –
A istina ima koliko i ljudi
-----------------------------------------------
Kad poezije nestane
što ostaje osim zgužvanog kreveta
djetinjeg plača
i nemira u utrobi
Nakon dizanja
ostaje umor susreta
bljutavost riječi
i voda za žedne
Pitam se
što da započnem s ljubavlju
A danas je opet
mjesečina na staklu
-----------------------------------------------
U jesen ljudi s tugom ispisuju sonete,
a ja odlučih danas ispjevati kuplete.
Da lažnu tugu skinem sa riječi i sa lica
i opet budem sretan i slobodan kao ptica.
Da djevojci, što sinoć tako mi strogo reče:
Pa znate, ja sam poštena. Dođite drugo veče...
Objasnim da je život sav satkan od malih stvari,
i da bi svojim stavom sve mogla da pokvari.
Jer meni je svejedno da l' pijem vina il' mošta,
ali da želim znati tko plaća, i šta to košta.
Pa i kada mi kažu da sišao sam s uma,
za inat svima ću na kraju iskapiti i čašu ruma...
I teturajući pijano, k' o mornar u stranoj luci,
ja smiješit ću se u prazno s ovim kupletom u ruci.
------------------------------------------------
I opet jednom htjedoh
da lađu napravim za te
Lađu za tvoje snove
Lađu za moje želje
Za našu jučerašnju ljubav
Lađicu od papira
Razapeh jedra nade
uzburkah more strašću
i lađa
lađa od papira
nježna, krhka i bijela
zaplovi strujom želja
da ti u nove sanje
vrati jučerašnju ljubav
Lađica od papira
leži na mome dlanu
Soba je bez tebe prazna
Prazna bez tebe
--------------------------------------------------
Ti nisi
idilični pejzaž
s blago nazubljenim vedutama
kasnog Canaletta
Iza tvojih
naizgled djetinjih očiju
valja se
uzavrelo more
s nekom dalekom tvrđavom
koju tek treba
osvojiti
------------------------------------------------
Kada ih život pregazi
i kada sasvim ostare
ljudi počinju
pisati memoare
Potanko opisuju
sva prošla stanja
sva osobna saznanja
i u tanka memoarska tkanja
uvijaju sva obična ljudska sranja
A poslije ih strašno ljuti i piga
što to nitko ne čita
i nikoga nije briga
Pa da ne ponovim tuđe greške
jer nemam ni burnu političku prošlost
ni značajne ljubavnice
ni vile
pa čak ni osobni automobil
(jer sam i na posao išao pješke)
odlučio sam na akt o umirovljenju
ispod službenog potpisa i žiga
dopisati samo:
Evo vam figa
jebite se svi
i baš me briga
------------------------------------------------
Najprije izaći na podij
(ako takav postoji)
donijeti sa sobom čelo
(pravo).
Pokloniti se pristojno
i sjesti.
Zatim udarati po čelu
dok ga ne raštimate.
Uzeti gudalo i vući
po najdebljoj žici,
jače,
sve jače,
dok publiku ne zabole uši.
Obratiti se zatim nekome
tko sjedi u prvom redu
i pitat ga ozbiljnim glasom:
Na što sad mislite ?
Ako nešto kaže,
raspaliti ga gudalom,
ako treba i čelom.
Ako šuti,
pokloniti se dostojanstveno,
pljunuti i reći:
Dosta tog sranja !
A zatim otići –
ako se stigne.
---------------------------------------------------
Navika
Da – samo navika
Navika naših uvijek istih riječi
naših susreta
naših već umornih želja
Ti si moja navika
kao zrak
voda
izlazak sunca
Navika dodira
i odlazaka
Čekanja i onog
volim vječno
Samo navika
Možda u jučerašnjem susretu
današnjem čekanju
i sutrašnjem odlasku
još ima komada nerečene poezije
ali kada sam danas digla
telefonsku slušalicu
i rekla: nisi došao ... ili jedno opet
u kalendar naših neostvarenih snova
upisala sam dobro poznatu riječ
navika
U toj je riječi skrivena bol
na relaciji dvije dužnosti...
U toj je riječi ludilo jedne noći
i težina buđenja
sivi mamurluci
i perspektiva ograničena
jednom asfaltnom cestom ...
Jedan zaborav
ili vraćanje
Travanj u mom srcu
i jesenji pejzaži tvojih osjećaja
Cesta kojom smo krenuli
nije više proljetna aleja prve ljubavi
i cvijeće je već odavno svenulo
u lončanicama svakidašnjice
ali mi smo zaboravili
mogućnost nekog cilja
i postali smo navika
Svrha bez svrhe
Ljubavnici bez ljubavi
Znanci
Ili doista samo navika
U kalendar sam upisala:
Došlo je proljeće...
za ručak rotkve ili salata... telefon 099...
već iz navike
Prekrižila sam još jednu srijedu...
----------------------------------------------------
O tugo, moja tugo, o tugo, moja drugo,
već družimo se dugo i nade više nema.
O tugo, moja tugo, o tugo, moja drugo,
ja ne znam što mi život sprema.
O tugo, moja tugo, o tugo, moja drugo,
još igram posljednjeg boema.
I bez tebe sam tužan u krčmu kada svratim.
Ja ne znam kom sam dužan, ali ceh ću da platim.
O tugo, moja tugo, o tugo, moja drugo,
zar opet pijan kući da se vratim.
----------------------------------------------------
Noći su ove kao prostitutke
Liježemo s njima pijani i razbludni
i plaćamo ih psovkama i nesanicom
A u mamurna jutra
dižemo se s gađenjem i strahom
da smo zaraženi nekom bezličnošću
A onda ih opet poželimo
I one se smjenjuju u našoj prljavoj
zgužvanoj postelji
Noći su ove kao prostitutke
Jeftine razvratne prostitutke
u nekoj luci naših nedosanjanih snova
---------------------------------------------------
Na uglu dolje stajala si sama
kao nekad davno
i htjedoh ti prići
ali netko zovnu tvoje ime – Sanja
Potrčala si u zagrljaj njemu
sva nasmijana, ozarena srećom
i zagrljeni krenuste niz pločnik
kojim smo nekad išli i nas dvoje
Htjedoh da zovnem tvoje ime – Sanja
ali već me prikri gomila šetača
Večer je. Sâm sam. I u meni izbi
grč nekog davnog zadržavanog plača
-------------------------------------------------
Došla si samo da mi kažeš zbogom.
Znam, znam ne želiš ništa drugo.
Ruke se samo uzaludno traže,
a onda šutimo, šutimo dugo.
Bolesno umire dan.
Sve opet ima boju sna.
U tvojoj kosi s vjetrom i lišćem
večernje svjetlo poemu tka.
Odlaziš zatim. Ruke samo mašu.
Kao iz dosade žmirka fenjer stari.
Dolje na uglu čekam, tko zna zašto.
Sâm sam, i prazni nijemi bulevari.
------------------------------------------------
Sve što ti danas darujem
samo je dio neke davne
prošle nježnosti
Zaboravio sam da volim
Učili su me
da i uz šank stojim uspravno
A ti pričaš o proljeću
Klize riječi po ultrapasu
i vrte se po baricama mineralne vode
Moje sjedine čak se i u tvojim očima vide
Uznemirena si zbog tog vraškog proljeća
i nekog tipa koji te podsjeća na mene
iz vremena kada smo bili bliski
Spuštam ti ruku na rame
i osjećam kako treperiš poput jasike
Kako bi bilo jednostavno prići ti
obgrliti te i izvesti nekamo
u toplo proljetno jutro
Osjećam kako treperiš poput jasike
dok ti ruku spuštam na rame
Uznemirena si zbog proljeća
i tipa koji te podsjeća na mene
iz vremena kada smo bili bliski
Ali moje sjedine se čak i u tvojim očima vide
Vrte se riječi po baricama mineralne vode
klize po ultrapasu
dok uporno pričaš o proljeću
A ja sam zaboravio da volim
jer su me učili
da i uz šank stojim uspravno
I tako
sve što ti danas mogu darovati
samo je dio
neke davne i prošle nježnosti
--------------------------------------------
PRIJATELJU FICKU UMJESTO NEKROLOGA
(Zagreb, 4. 12. 1987.)
Miris jeseni i rakije
Za šešir sam zatakao slavonske šume i oranice
Pod kačketom
zagrebački umjetnički proletarijat
Neće me rastužiti
ni Vinkovačke
ni zagrebačke jeseni
Kiša i opalo lišće tek su dio pejzaža
a znam
da teatarske daske
za mene
ni u proljeće neće procvjetati
Moj Hamlet je odglumljen u nekom kafiću
između sivih ulica i plavičastih tramvaja
Dao bih sve svoje odigrane
i željene uloge
sve svoje napisane i nenapisane pjesme
za čašicu razumijevanja
i jednu toplu ljudsku riječ
Zar nije ironija sudbine
da su me baš
u takvu ljigavu kišnu jesen
na sivoj vlažnoj zagrebačkoj cesti
ubili
nosioci nove automobilske civilizacije
Živio sam
kako kažu
u međuvremenu
ali umro sam sasvim besmisleno
A možda moja
pomalo teatralna smrt
pokrene i vašu savjest
Hamlete
sjećaj me se...
sjećaj se...
--------------------------------------------
Donijela si oči na dlanu
Nema tako modrog neba
ni tako duboke vode
Zagnjurim li se jednom
progutat će me vlastita požuda
Razapet između željeti i smjeti
već odavno sam mrtvac
presvučen lakiranom kožom uljudnosti
Sklopi dlanove molim te
da započnem tu vražju sjednicu
sričući unaprijed pripremljeni
d n e v n i r e d
A možda ćemo
pod točkom r a z n o
neobavezno čavrljati i o Igmanu
---------------------------------------------
SJEĆANJA NA BOHINJ
(za Branku 1973.)
S džemperom u boji ljubomore
i s hlačama u boji nade
podsjećala je
na malo kinesko božanstvo ljupkosti
Sunce se jučer praćakalo u jezeru
kao riba razigrana
s krljuštima od metala
Planina i nebo ušli su u vodu
i nisam mogao
izmjeriti beskraj
Zatravljeni zelenom ljepotom riječnog božanstva
slušali smo kako pada Savica
mjerena samo vječnošću
Na sagu od lišća
tragovi nisu ostajali
ali je netko uporno
tranzistorom kvario
glazbu vjetra
Jutros je jezero magleno
I brda omotala maglene čalme
i tajanstveno se izgubila
u neprozirnom nebu
Samo je kiša
upornošću kapi
razotkrivala boje jeseni
U našoj sobi je Sunce
Metalno i s ogoljenom sijalicom
Ona je zamišljena
i umorna od jednoličnosti
Hoće li kiša sprati
i ljubav s njenog lica
------------------------------------------
Ja hodam ulicama
i pjevam
Pjevam i promatram ljude
A oni gledaju mene
I tako prolazim bulevarima
s pjesmom
i bez novaca
Zastajem i opet idem
i pjevam
Ja samo pjevam
Tako sam bezbrižan
s pjesmom i bez novaca
Tako sam ludo sretan
dok lutam bulevarima
bez kraja
s pjesmom i bez novaca
Ja svima plaćam pjesmom
I pjesmom plaćam za sve
------------------------------------------
Sva si kao sasušen limun.
Ne mogu iz tebe iscijediti
ni ljubav ni riječ.
A sjećam se
kako sam te kao zrelu naranču
pohotljivo svlačio
i zarivao zube u kriške tijela
dok su ti se bedra uvijala i vraćala
pretvarajući me u mladog pastuha
koji u tebe juriša
kao u posljednju borbu koju mora dobiti.
Ne znam je li to bilo
na onom molu u Starom Gradu
ili na klupi u Tuškancu
ne pamtim ni boju tvojih očiju
ni kose.
Sjećam se samo dodira
i onog krika zadovoljstva
kada sam znao da je gotovo.
A danas sam te slučajno sreo.
Bilo je to valjda na Trgu.
Imala si plavu svilenu haljinu
i vodila si nekog klinca za ruku.
Učinilo mi se da si se i osmjehnula
ne dajući mi pravo da te prepoznam.
Bila si sva kao sasušen limun
iz koga nikada više neću iscijediti
ni ljubav
ni riječ
ni onaj krik
od koga me i danas hvata
drhtavo-slatka jeza.
------------------------------------------
A možda sam te mogao
već tisuću puta sresti,
u nekom kafiću, na cesti,
na stanici ispred prepunih tramvaja,
na tržnici, dok se cjenjkaš za jaja,
na ulici, u prometnoj vrevi – gunguli,
na filmskom festivalu u Puli,
na vrućoj rakiji „Kod tri šešira“,
u „Balkan“ kinu na „Balu vampira“,
u Sarajevu, Skopju, Ljubljani,
u otrcanoj „Corso“ kavani,
pod vedrim nebom Mediterana,
na ljetovanju, u smiraj dana,
ujutro kada na posao hitaš,
ili se gradom besciljno skitaš,
za nove modele kada pitaš,
i s pogledom žudnim kraj izloga stojiš,
kada si vesela, kada se bojiš,
kada si sjetna, jer pada tama,
kada si sretna, s mužem ili sama,
kada na groblju pališ svijeću,
na lutriji kada iskušavaš sreću,
kada te zvuci tanga sjete
da si već žena, da nisi dijete,
kad nam se slučajno dodirnu ruke
i u prolazu pogledi spoje
pa vjerujemo za trenutak
da bi nam lakše bilo u dvoje...
Al’ krenemo dalje kao neznanci,
zarobljenici straha, stranci,
svako u svoje zadubljen misli...
Hladno je. Vrapci se na krovu stisli.
Hladnoća čudno za srce zebe.
Izgleda uzalud tražim baš tebe.
---------------------------------------------------
Ona je bila mnogo starija. Zvala se Marija.
Bila je, mislim, socijalna radnica. Zapravo jadnica – ljubavi gladnica.
Upoznao sam je slučajno na nekom žuru kad su neki klinci slavili maturu.
Ne znam kako je tamo zalutala, ali sam primijetio,
dok sam flertao s nekom plavušicom, da me je očima gutala.
Bilo mi ju je najednom žao i ja sam je zvao da otplešemo jedan tango,
a ona se uz mene privila bez riječi, i ja sam već tada znao
da ću još tu noć s njome leći. Gotovo sam joj to htio i reći.
Povela me je zatim u svoju sobu, odvratno golih zidova, sivu, hladnu i dugu,
i dok mi je drhtavom rukom sipala piće nisam znao što u njenim očima vidim,
radost, zebnju, ili tugu.
Legli smo, a ona se počela nećkati pa sam je gotovo silovao,
grizao sam je do krvi, a onda nježno milovao.
Drhtala je kao prepelica, da li od strasti ili straha,
Histerično se smijala i vrištala, i ostajala bez daha.
Kasnije, ležeći opušten, s cigaretom u zubima,
čuo sam kako kao dijete grčevito jeca, uz monotono kucanje zidnog sata,
a ja sam ravnodušno, i bez grižnje savjesti buljio u odvratna sivo-zelena vrata.
Znao sam što sada slijedi:
Hoću li kavu...čaj...ili piće.. i hoćemo li se opet vidjeti... i kada...
A ja sam šutke pušio, i s lica se cijedila dosada.
Obećao sam da ću telefonirati, pisati, a možda i svratiti...
I znao sam da će zbog ove neponovljene noći ona danima patiti.
Oprostio sam se na brzinu, s nekoliko uljudnih fraza, kao što ja to već znam,
i želio sam se dograbiti ulice i ostati sam.
Tek mnogo godina kasnije, ležeći nauznak s nekom drugom ženom,
koja je u jednom trenutku imala isti izraz lica,
sjetio sam se da mi je jednu besanu, svoju samotnu noć,
poklonila jedna usidjelica.
Mislim da se zvala Marija, da je bila mnogo starija i navodno socijalna radnica.
Zapravo jadnica – ljubavi gladnica.
-----------------------------------------------------------